Davno u nekoj zemlji na brdovitom Balkanu su prijetili djeci: Uči ili ćeš morati raditi. I tako se taj veličanstveni rad počeo polako devalvirati i opšte društvene prilike kao nedovoljan broj radnih mjesta, ograničen broj upisanih na određene fakultete, male plate, zaposljavanja preko “veze” i mnoge druge odlike našeg društva su polako ali sigurno rušile mit o radu. Rad je bio kazna, nešto što te sleduje kad si neuspješan, glup, kad ne znaš ništa drugo.

Tako je sa vremenom postalo praksa da se sjedi u kafiću, lokalno kult mjesto i teoretiše o nepotrebnosti rada, takođe, “Ma nisam lud da radim”, i da se okrivljuje svako drugi i traži opravdanje zašto se pije, svađa, itd.

I nije prošlo dugo vremena i ostvarila nam se životna želja da niko ne radi i da smo svi pametni. Svoju pamet smo pakazali odlukom za ratovanje i opet okrivljivanjem drugog za naše nedaće. Poslije rata je došao taj čarobni trenutak i vrhunac naše balkanske istine i pameti. Niko ne radi.

Kao i u svakoj lijepoj bajci, oni glupi su odlučili da rade ili da odu vani da rade, a pametni su zadovoljni sa konačnom pobjedom gdje su otjerali sve u škole i u kafane, tj, kafiće. Broj pametnih se povećao i porastom kriminala kao posebnog vida nerada, a obični građani koji nisu shvatili ove teorije jođ uvjek nešto traže na ulicama i sanjaju o vremenu kad se radilo pa se čak dobrovoljno izjašnjavaju da bi radili. Ova mala grupa je samo skup gubitnika tako da će i oni vremenom da skontaju da ima dosta boljih stvari od rada i možda otkriti svoje talente za nove discipline koje nisu unosne ali obezbjeđuju dostojanstvo, čojstvo, princip i fraze: ma neće oni živjeti od mog rada...

Tako, ako vam je dosadilo da imate i vode i struje i grijanja i para i skole i posao možete slobodno da se opustite jer ćete shvatiti da ste na pravoj strani i da riješenje stoji iza ugla. Izađite u prvu kafanu, kafić, i sve će vam biti jasno. Obavezno čitajte naše glavne novine i ne zaboravite pjesnike koji će vam objasniti zašto piju i kako je za sve kriv neko tamo, a kad dođete kući i provirite u prazan frižider bar ćete imati mjesta da u njega stavite glavu i ohladite se od "slucajne" pomisli da bi možda sutra mogli nešto raditi…

Prof. "Istina"